Mešića magaza
Mešića magaza jedan je od rijetkih poslovnih kamenih objekata u tešanjskoj čaršiji.
Čudna je sudbina jedne od najljepših poslovnih zgrada stare tešanjske čaršije - Mešića magaze. Mešića magaza, Đonlagića magaza, Mustafina piljara i kako se već kroz vrijeme sve zvala ta vremešna ljepotica nalazi se pored puta uz Karaulu, u nizu drugih poslovnih objekata koji vežu Donju i Gornju čaršiju. Mešića magaza jedan je od rijetkih poslovnih kamenih objekata u tešanjskoj čaršiji.
Zidana je na dvije etaže-prizemnom i spratnom dijelu zgrade, površine u osnovi od 94 m². Nepoznato je kada je podignuta, ali je na ulaznim dvokrilnim vratima vidljiv veliki monogram XAM (inicijali prvog vlasnika objekta Hadži Avde Mešića) i godina 1877. što navodi na vrijeme njene vjerovatne gradnje. Vrata su napravljena od kovanog željeza sa glomaznom bravom i zasunima kao dodatnim osiguranjem, s vanjske strane skromne ornamentike ukrašena su bareljefom u četiri polja. Prema kazivanju starijih Tešnjaka vrata su iskovana u Beču. Prozori na gornjoj etaži prvobitno su bili zaštićeni masivnim željeznim demirima i metalnim kapcima sa zasunima. Stropovi magaze, prije njene nedavne restauracije bili su izrađeni od gusto poredanih drvenih greda s debelim nabojem od ilovače, dok je pod u prizemlju bio obložen kamenom. Osnovna tendencija takvog načina gradnje bila je zaštita od provale i vatrene stihije koja je na razmeđu 19. i 20. stoljeća u više navrata poharala tešanjsku čaršiju. Kao i druge magaze služila je za uskladištenje robe. Nema podataka da je u periodu Austro-Ugarske okupacije služila kao dućan za prodaju, mada se često u to vrijeme u Bosni i Hercegovini javljaju dućani sa magazom.
Mešića magaza imala je veoma burnu prošlost. Hadži Avdo Mešić, njen prvi vlasnik, bio je najveći tešanjski trgovac za izvoz poljoprivrednih proizvoda u drugoj polovini 70-tih godina 19. stoljeća. Veliki kapital stekao je liferacijom goveda za vojsku. Velike količine robe, za tešanjske prilike, nabavljao je u Pešti, Beču, Trstu i Carigradu.
Alija Galijašević u knjizi Tešanjske zanatlije i trgovci 1642-1992, opisuje razgovor sa Hamdom Turalićem, poznatim tešanjskim trgovcem, u kojem Hamdo pripovjeda:“Idući zajedno sa ocem kroz čaršiju, pokaza mi na jednu magazu i reče: Sine, nek znaš kakvih je trgovaca u Tešnju bilo i kakve su poslove pravili. U trgovinu Hadži Avde Mešića došao je jednom iz Stambola karavan od 50 konja natovarenih sa po sto oka samo kne za kosu“.
Adem-aga Mešić navodi u Memoarima da je Hadži Avdo Mešić bio zakupac suhe šljive na prostoru Tešanjskog kajmakamluka, a potom i Tešanjskog kotara. Šljive su pakovane u drvenu burad i izvožene preko Save u Slavonski Brod ili Sisak, po cijeni od 1 groša. Početkom 20. stoljeća šljiva se punila orasima i kao poseban delikates izvozila u Beč i Budimpeštu. Bilo je i velikih porudžbina iz SAD-a, tada su šljive transportovane željeznicom do austrijske luke Trst, a odatle brodom dalje za Ameriku. U slučaju velikih porudžbina cijena šljive skakala je i na 1 cvanjciku. O obimu trgovine šljivom govori podatak da su trgovci iz Tešanjskog kotara 1906. godine izvezli 743 vagona suhe šljive. Inače, Tešanjski kotar drugi po veličini u Bosni i Hercegovini, bio je najveći izvoznik šljive iz ove Habsburške pokrajine.
Tri godine po okupaciji Bosne Hadži Avdo je umro. Prema kazivanju starijih Tešnjaka otišao je na hadž s velikim novcima i nije se nikada vratio, a njegov posao nastavili su sinovi Halil i Omer. Gruntovnica koja je u Tešnju uspostavljena 1886. godine potvrđuje da su novi vlasnici magaze bili braća Halil i Omer Mešić. Međutim, nekoliko godina poslije braća Mešić su na trgovini šljivom i kukuruzom izgubili 10 hiljada dukata i bankrotirali. Kada je Omer za to saznao udarila ga je kap, te je na mjestu ostao mrtav.
Najveći vjerovnik trgovačke firme Braća Mešić bila je tvrtka Israel Russo i sinovi iz Pešte, te je na temelju duga i sklopljenog kupoprodajnog ugovora 1889. godine upisana kao novi vlasnik magaze. Nedugo potom magazu 1897. kupuje Adem-aga Mešić, tešanjski veletrgovac i bankar, i istu 1905. godine preprodaje trgovačkoj tvrtki Neusohler Erste Tuch. Samo godinu poslije upisana je kao novi vlasnik trgovačka tvrtka Josefa M. Galderona iz Beča, a 1911. vlasnici magaze postali su Đonlagići, tešanjski veleposjednici i trgovci u čijem je posjedu, formalno, ostala do 1961. godine kada je proglašena društvenom svojinom.
Đonlagići su spadali u red krupnih begovskih zemljoposjedničkih porodica u Bosni i Hercegovini, koja je imala velike zemljišne posjede na prostoru današnjih općina Tešanj, Teslić, Doboj i Derventa. Samo u Tešnju krajem 19. stoljeća bili su vlasnici 31 kuće, magacina i dućana. Ova ugledna porodica dala je tri gradonačelnika Tešnja za vrijeme Austro-Ugarske okupacije i u doba Kraljevine SHS/Jugoslavije: Zijad-bega Đonlagića i njegove sinove Bećir-bega i Reuf-bega.
Poslije Drugog svjetskog rata u Tešnju je osnovano Sresko trgovačko preduzeće SRE-MAG. Šest godina kasnije ovo preduzeće dijeli se na četiri samostalne radnje: Gaj, Grič, 9. septembar i Budućnost. Tri radnje, izuzev radnje Gaj, spajaju se 1955. godine u preduzeće Gradina koje se 1959. godine pripaja Trgovinskom magazinu. Trgovinski magazin posluje kao preduzeće na malo i veliko sve do sljedeće reorganizacije 1974. godine kada ulazi u sastav UPI-a Sarajevo.
Sredinom pedesetih godina u Mešića magazi prodavala se tekstilna roba, štofovi i gotovi proizvodi, sve do 1959. godine kada ova prodavnica seli u novu poslovno-stambenu zgradu izgrađenu na mjestu ranijeg dućana Aširage Mujčića, koji se nalazio preko puta Tabačke džamije. Kod starijih Tešnjaka ta nova prodavnica upamćena je kao Edibova radnja.
Mešića magaza kao prodavnica tekstlne robe
S lijeva na desno: Safeta (Rakić) Ahmetović, Ibrahim Mahmutefendić, Edib Mahmutefendić, Hakija Kadušić i Asim Kahvić (fotografiju ustupio Husein Galijašević)
I u šezdesetim godinama Mešića magaza funkcionira kao stabilna trgovačka radnja. Po pričanju tešanjskog trgovca Avde Agića, prostor na spratu korišten je kao magacin, a prostor ispod kao trgovina mješovite robe. Mustafa Denjalić, jedan od ranijih poslovođa poslije 1961. godine i proglašenja Magaze društvenom svojinom, prvi je u Čaršiji uveo prodaju voća i povrća, koje se svježe svakodnevno nabavljalo za piljarnicu.
radiotesanj.ba
