O pijaci na Tesanjci
Korpa puna srece.
Rasule se misli, kao biseri u travi. Posmatram ih dok isijavaju na suncu najljepse boje kaleidoskopa. Namjera da stignem realnost slomila se o zraku sunca ovoga jutra. Dok se sagnuh da ih pokupim, vijecem oka ulovih pletenu bijelu korpu. Korpa nije nicija, prazna je. Mislim se, dobro bi mi dosla. 3 marke, moze i za 2 rece mi covjek pruzajuci korpu. Kakav pazar, sa osmijehom se zahvaljujem. Punim korpu mislima i krecem u misiju da ostatak napunim srecom.
Dusa mi je namirena, sve jos ima miris onog boljeg vremena. Ako postoji vjecno proljece, to je onda ovde, sigurna sam.
"Hej, uslikaj i cvijece, sareno je. Dovukli smo dosta danas!"
Dok stidljivo sklanja sebe od ozbiljnog pogleda objektiva, sarenilo cvijeca razljeva se duz cijele pijace, cini mi se.
Prolazim dalje, neuspjesno pokusavajuci drzati koncetraciju sebi, zabadam nos gdje stignem. Zakacim po neko rame tu i tamo korpom. Vec je teska. Mislim da je vrijeme da idem kuci.
Na samome izlazu susrecem se sa jednim od onih lica koje je vjerovatno pokusalo opjevati Prljavo kazaliste sa pjesmom Heroj ulice.
Rece mi: "Ja sam ovde od samog pocetka, kad nas je bilo oko 10tak. Ponesi hajde, bar ovu kucnu srecu da ti dam."
Tezina namjere, a tek kucne srece, razvukla je moju bijelu korpu do samoga poda.
Nesto ce mozda ostati da stoji, ipak, negdje, sa ili bez valjane armature, izmedju zareza i egzistencijalnih kvantifikatora, daleko od ociju dok se priblizava srcu. Nesto ne moze unistiti ni vrijeme, ni ljudi.
Neka mjesta jednostavno imaju dusu.
~ o pijaci na Tesanjci.
Tekst i fotografije: J.D. Rahat No More
