266.jpg

Previous Next

Moj odnos prema svakom novom danu ponekad je sličan raširenim rukama koje oslikavaju radost. I kao i dan i život želim obuhvatiti u svoj ogromni zagrljaj

O tome ne pišem. Otkrivam neke nove dimenzije sopstva i svoj život smještam u prikladnu književnu formu. Za ljude koji će samo iz knjiga čitati o pandemiji. Ili se barem nadam da hoće

Za Luču piše: Melida Travančić, bosanskohercegovačka spisateljica, dobitnica nagrade „Mak Dizdar“

Poželjela sam brati maslačke i praviti krofne. Ali se s mjesta ne pomjeram, ustrajna u namjeri svijet posmatrati kroz prozorsko okno. I to ne zbog straha od ljudi ili bolesti, aprila 2020, jednostavno nedostaje mi želja za pomjeranjem. Ustima prinosim šoljicu crne kafe i kroz prozor ne vidim nikoga. Glasaju se samo žabe. I sve izgleda sablasno. Svijet stoji. I niko se ne pomjera.

Danima ne odlazim na posao. Ne svojom voljom. Kultura nikom ne treba, pokazuju nam otvoreno. Ustajem ujutru a da se uopće ne mogu sjetiti koji je dan i datum. Ponedjeljak ili utorak? Ili je nedjelja? Ali zar je to i važno? Svijet čeka spas, a dok on ne dođe važno je pronaći način da vrijeme prođe (kako ovo strašno zvuči!), da dan završi. Jer onaj sutra može biti bolji. Barem smo uvjereni da će biti bolji. Mjesecima se ništa ne mijenja. Dani nalikuju jedan drugom. Mijenja se samo naš odraz u ogledalu.

Ponekad razgovaram s njim, književnim kritičarem, do jutra, pa se budim prilično kasno. Jutarnji ritual godinama je isti. Čaša tople vode dok kafa ne bude spremna, zatim cijedim limun. Uzimam energiju dana.

Ovih dana iznova čitam Njegoša i tragam za čistom poezijom. On je kazao da bih Njegoša morala ponovno čitati. I čitam. Ne što je on to kazao. Nego što želim. Uvjeravam li ovo sebe? Njegoš je pjesnik i njegova duhovna vertikala. Čitaj poeziju, Ido, kaže. Pa sam se vratila na početak… Od Gorskog vijenca. Ne zbog njega, nego zbog Njegoša. Sa Njegoša dolazimo do granica… Kada se otvore, kaže… Ne čekam da završi rečenicu. Pitam koje granice? Moje pitanje odaje netrepeljivost spram njega noćas… Zaključuje da sam napeta i da treba da se više baziram na hedonistički diskurs. O čemu govori? O sebi? Meni? Svijetu? Kakve granice? Ah, da, državne. Ove što nas trenutno razdvajaju, na te granice misli. Šta će biti kada se otvore? Bit ćemo sretni, kaže. Nije sreća tebe vidjeti, nego vjerovati da postojiš.

Prija mi tišina. A opet nikada nije bilo ovako tiho. Najbolje se osjećam kada pišem. Kraj marta i početak aprila donijeli su mnogo pjesama. Riječ je o onome što se trenutno u meni događa. Ta unutrašnja komešanja, ta potreba da govorim, da na svome tijelu, na prsima nacrtam crne krugove, da u njih smjestim dojke, i da unutar velikih krugova nacrtam male… Da li to daje tijelu smisao? Vidim li tako sve jasnije? Imam strah od pomjeranja. Zar se sve u meni ne događa izvan okvira? Spram svijeta jedno lice, spram sebe drugo. I kao da se nadmeću.

Ne odustajem, crnim flomasterom zaokružujem grudi. I vičem: Ne diraj moje krugove! Krv pulsira. Osjećam ubrzano disanje, ubrzan rad srca… Ženo, umrijet ćeš! Je li to neko viče? Saberi se. Evo me guši. Nečija ruka vrat mi blago steže… Zatvori oči, šapućem. I oči zatvaram. Čaj! Sinu mi spasonosna misao! Spremit ću čaj od majčine dušice. On će me vratiti stvarnosti. Jer vrijeme za emocije nije. Svijet je statičan. I jednog dana će se rasprsnuti. I on i mi u njemu.

Dok nije kasno, vratit ću se poeziji. Pjesmama raskrinkavam dio po dio sebe. Ljuštim svoje slojeve. Ljudi ne žele slušati o sreći. Ljudi ne žele, doduše, slušati ni o nesreći. Inače, ljudi ne žele slušati ni o čemu. U poeziji sam sve suprotno od stvarnosti. Motivi u mojoj poeziji su strašni: nož, krv, osveta, ogledalo, sjenke. Potreban mi je izlaz iz tog prostora konačno. Upropastit ću se. I upropaštavam se. A onda stvarnost. Moja priroda. Koliko suprotnosti. Šta sam, odnosno ko sam u poeziji? Ko u stvarnosti? Može li se to dvoje podijeliti? Može li se tijelo presjeći nožem na dvije jednake strane? Ide jedno, drugo, treće pitanje… Idu u nedogled.

Zaustavljam se, konačno. Na prozoru čekam novi dan. Moj odnos prema svakom novom danu ponekad je sličan raširenim rukama koje oslikavaju radost. I kao i dan i život želim obuhvatiti u svoj ogromni zagrljaj. O tome ne pišem. Otkrivam neke nove dimenzije sopstva i svoj život smještam u prikladnu književnu formu. Za ljude koji će samo iz knjiga čitati o pandemiji. Ili se barem nadam da hoće.

Književnik na pragu devedesetih pita me šta ću prvo uraditi kada pandemija prođe, kada izađemo iz izolacije? Kažem da ne razmišljam o tome, da mi samoća godi, i da ne želim više ništa od ovoga što imam sada. U miru sam sa sobom. Kaže mi da će me zagrlit tako snažno, kada se vidimo, da će moći od tog zagrljaja napraviti skulpturu i postaviti je nasred Sarajeva. Dugo se smijem, njegova energija pokreće. Pitam ga za novu knjigu, šta će biti s njom u koroni? Kaže mi da zaboravim knjige i da mislim na zagrljaje.

Jedini izlazak je po namirnice i s vremena na vrijeme popodnevna kafa s prijateljicom na balkonu moga doma. Danas sam joj kazala da ću nakon ovoga, ovog ludila, ovog virusa, ove zatvorenosti, učiniti sve da budem sretna. Pita me šta podrazumijevam pod tim da budem sretna. Stvarno, šta bi me učinilo sretnom?! Da bih izbjegla odgovor, uzvraćam pitanjem da li je ona sretna. Kaže, trudi se biti onoliko koliko je moguće.

Ostatak dan uvjeravala sam sebe da će stanje izolacije u kojem se ne nalazim samo ja, nego cijeli svijet, završiti čim prije i da ću biti sretna. Sretnija nego ranije, ma šta to značilo. Činilo mi se da će ovaj dan zauvijek trajati… It’s a fine day, pjevuši Jane… i dan se završi.

Kuham crni čaj i u njega stavljam nekoliko listića mente. Miris se rasplinjuje po prostoriji, po kući i ulazi mi u nosnice. Otpijam gutljaj po gutljaj i konstatiram kako bi ova prazna noć ipak mogla biti lijepa. Pa tek je počela.

s prvim minutama

policijskog sata

starica je hranila crnu mačku

ne mareći za svoj život

s prvim minutama

policijskog sata

njih dvoje

ljubav su vodili riječima

ne mareći za smrt

On, književni kritičar, kaže da je sa mnom opasno razgovarati iz više razloga, ali najtraumatičnije je to što se svakog trena može naći u priči ili pjesmi. Zar ti od toga traumatičnije nije posmatrati kako se mijenjaju naši odrazi u ogledalu? Ne pitam ga. Jer nemam koga. Jer me ne može čuti.

Bosanskohercegovačka književnica Melida Travančić doktorica je humanističkih nauka iz oblasti književnosti. Piše poeziju, prozu, eseje, književnu kritiku i naučne radove.

Objavila je tri knjige poezije Ritual, Svilene plahte i Sjenka u sjenci te dobila tri književne nagrade „Mak Dizdar“, „Anka Topić“ i nagradu Federalne fondacije za izdavaštvo.

Njene pjesme i priče objavljene su u zbornicima i antologijama u BiH i regionu, a poezija joj je prevedena na makedonski, engleski, španski, persijski i mađarski jezik.

Njena prva knjiga kratkih priča Smrt u ogledalu objavljena je 2019.

Priredila je dvije knjige Tešanj, grade: Usmena književnost u Tešnju, Tešanj u usmenoj književnosti (2009) i Haiku grad: Tešanj u pjesmi (2010).

Objavila je studiju Ulaznica za junački kabare: književne refleksije Sarajevskog atentata (2019).

Učestovala je na više književnih festivala i međunarodnih naučnih skupova i konferencija na kojima je izlagala radove o književnosti. Objavila je više od dvadeset naučnih i stručnih radova, kao i radova iz oblasti književne kritike.

Članica je PEN Centra BiH. Suosnivačica je Udruženja za kulturu Kontrast.

Radi u Centru za kulturu i obrazovanje u Tešnju i dugogodišnja je suradnica izdavačke kuće „Lijepa riječ“ iz Tuzle.

Priredila: K.V.