030.jpg

031.jpg

Previous Next

Porodica Vejsić dokaz je koliko zajedništvo i pozitivna energija mogu uticati na to da se prežive najteži i najbolniji trenuci u životu.

Najveću podršku i moj pozitivni svijet od početka su činili moji roditelji. Uz njih sam sve prebrodila lakše. Posebno mi je značajno da je u cijeloj situaciji u bolnici mjesecima sa mnom bio i moj otac Adel, dok je majka Jasminka svakodnevno dolazila i putovala iz Tešnja u Sarajevo samo da nas vidi. Ona je morala da radi i zaradi novac za liječenje, riječi su ovo velike pobjednice i istinskog borca, danas osamnaestogodišnje Anele Vejsić iz Tešnja, koja je izliječena od akutne mijeloične leukemije (AML), koja joj je dijagnosticirana 2016. godine.

Treniranje fudbala, druženje sa prijateljima i jednu sasvim običnu svakodnevicu prije pet godina prekinuli su loši nalazi krvi i Anela je tada započela jednu od najvažnijih bitaka u svom životu.

No, kako priča, dobila ju je najviše zahvaljujući pozitivnoj energiji bližnjih, koji su, uprkos opakoj bolesti, bili njen prozor u svijet pozitive, šale te su joj na sve moguće načine olakšavali proces liječenja.

"Normalno sam se bavila sportom, nisam imala nikakve simptome i ništa nisam osjećala, ali ustanovljeno je da imam težak oblik leukemije. Teško mi je palo to saznanje te, kada sam došla na odjel i vidjela da su djeca ošišana na kratke frizure, pitala sam mamu: "Da li ću i ja imati kratku kosu?" Od nečeg što mi se u tom trenutku činilo strašnim na kraju smo došli do toga da je postalo šala, sve vrijeme dok sam imala kratku kosu, roditelji su me zvali sin", priča danas kroz smijeh ova osamnaestogodišnjakinja.

Danas ima širok osmijeh na licu za dva svijeta. Najveća borba života, koja je pred nju stavljena u julu. 2016. godine, završena je nešto više od godinu dana kasnije, a Anela je danas izrasla u osobu kojoj više ni zvijezde nisu granica.

"Nisam imala nekog izbora da budem tužna. Znala sam da moram ići samo jako i pravo i ne gledati ništa oko sebe. Ništa nije isto i ničija bolest nije ista, zato je potrebno gledati svoj pravac i najvažnije je imati podršku bližnjih. Ja sam roditeljima govorila: 'Hajde da se izliječim pa da onda nastavim da trošim novac koji zaradite na gluposti, a ne na ovo'", opet kroz smijeh, ali i suze govori Anela.

Ističe i da je tokom liječenja teško podnosila i odvojenost od sestre i majke. Uprkos tome što su često dolazile, odvojenost od kuće joj je teško pala.

"U to vrijeme mi se nekako sve svelo na četiri zida, dva prozora i jedan krevet. Otac je bio sve vrijeme sa mnom, ali je i on tada imao veliki problem sa kičmom i znam koliko se mučio", prisjeća se Anela.

Tokom Anelinog liječenja majka Jasminka je svakodnevno radila u svom frizerskom salonu kako bi zaradila novac za liječenje, ali i sve ono što ide uz njega.

"Na odjelu se troši dosta novca, morali smo sve kupovati. Roditeljska kuća u Sarajevu nas je spasila, jer ipak nismo morali plaćati stan i hranu. Ja sam putovala svaki dan do Sarajeva. Znači, radim od osam do 17 časova i odmah idem tamo, odnesem šta treba pa ujutro na posao. I tako svaki dan. Nekad na auto-putu ne vidim naplatnu kućicu u kolikoj sam žurbi da sve nekako uspijem obaviti. Pored toga, imamo mlađu kćerku kojoj smo morali posvetiti pažnju i koja je trebalo da razumije sa čim se mi borimo", kaže Jasminka.

Prisjeća se Jasminka danas da su ona i muž jedno drugom bili najveća podrška u cijeloj toj borbi te da bi teško izdržali da nisu imali jedno drugo.

"Tokom cijelog perioda dok se Anela borila sa leukemijom, ja sam jednom zaplakala, ali nekako kada odu svi, zatvoriš se sam u sobu i plačeš. Mi smo bili najveća podrška našoj kćerki, ali i nama je trebala neka podrška, sreća je da imamo jedno drugo, pa smo te teške trenutke lakše prošli. Imamo i mnogo bliskih ljudi, koji su bili tu sve vrijeme, no niko nije blizak kao nas dvoje i niko to nije tako direktno proživljavao, ali naša porodica je to zajednički uspješno prošla", naglasila je Jasminka ponosna na njihovu zajedničku pobjedu.

Otac Adel, koji je sve vrijeme bio s Anelom, rekao je da su uvijek imali neki rezervni plan za sve, ali i cilj koji je bio jasan - ova situacija se mora prevazići.

"Anela je bila jedan od najtežih slučajeva na odjelu, neka djeca, nažalost, svoju bitku nisu dobila. Ja sam tada svaku noć sa bolom u stomaku razmišljao o tome da li će i moje dijete ovako sutradan. Ležiš u krevetu, a telefon ti je uvijek kraj glave i čekaš neki poziv", prepričava najteže trenutke Adel.

Kako ističe, veliku podršku imao je i od firme u kojoj je zaposlen, koja mu je u ovoj situaciji izašla u susret.

"Rekli su mi samo da se posvetim svojoj kćerci i da ne moram dolaziti na posao, ali da ću, bez obzira na to, primati punu platu i sve to dok se ona ne izliječi. To je bilo jedno veliko olakšanje i problem manje. Takođe, sve kolege s posla su bile od velike pomoći, zvali su, pitali šta treba, sakupljali novac za liječenje. Ovo su stvari koje se nikada ne mogu zaboraviti", Adelove su riječi pune iskrenosti.

Nakon više od godinu dana liječenja i većine vremena provedene u bolnici u Sarajevu, vijest da su nalazi uredni i da je izliječena, dočekana je sa oduševljenjem.

"Rekla sam majci: 'Idemo hodati odmah, u šoping, svuda.' Imala sam i doček od strane mojih školskih drugara i zaista sam bila srećna. To je neopisiv osjećaj", navela je Anela.

Takođe, Adel se prisjetio i situacije kako su sa nestrpljenjem dočekali nalaz koji je potvrdio da je Anela izliječena.

"Mi smo sve to nekako priželjkivali, napravili smo ukupno 39 poziva na odjel samo da nam kažu rezultate. Svi su zvali, mi, rodbina, prijatelji, samo da saznamo. Na kraju, kada smo dobili informaciju da je nalaz uredan, uslijedilo je veliko olakšanje. Pisani nalaz kad god dođe, bitno mi je bilo samo da je moja kćerka izliječena", ističe Adel.

Na kraju svega Anelina poruka djeci koja trenutno vode svoje herojske bitke za ono što im je najvažnije, a to je život, jeste da pokušaju biti pozitivna, jer koliko god da je teško, uvijek se može naći neka vedrija strana te da su te stvari njoj pomogle da danas bude tu gdje jeste.

Ona je trenutno na praksi kod majke Jasminke u frizerskom salonu i redovno ide u treći razred srednje škole u Tešnju. Jasminka ističe kroz smijeh da nema protekcije za kćerku te da ona mora redovno dolaziti na posao i raditi sve vrijeme.

"Anela ima svoju platu koju zaradi, ali najbitnije je da uči i da želi da uči i radi, a posla ima", navela je Jasminka.

Porodica Vejsić dokaz je koliko zajedništvo i pozitivna energija mogu uticati na to da se prežive najteži i najbolniji trenuci u životu.

Nakon što smo popili kafu i ispričali se s ovim sjajnim ljudima, koje je bila čast upoznati, uz srdačne pozdrave i želju za sreću, ali prvenstveno zdravlje u budućnosti, možemo zaključiti da su Anela, ali i njeni roditelji i sestra heroji današnjice i veliki pobjednici.

nezavisne.ba