Da li ćemo dozvoliti Smrt kulturi???
Smrt kulturi!
Piše:Jasmin Mandžukić
Starija generacija građana ove zemlje vjerovatno se sjeća onih dešavanja vezanih za
referendum o nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine marta 1992. godine, pa potom
borbe za njeno međunarodno priznanje. Rat je već uveliko eskalirao, a naši mladi političari
vodili su naporedo diplomatsku bitku za priznanje Republike Bosne i Hercegovine. Tada je
dr. Haris Silajdžić, ministar vanjskih poslova ove države, održao u maju 1992. strastven govor
u sjedištu Ujedinjenih nacija u Njujorku. Tom prilikom dr. Silajdžić iznio je niz argumenata
kojima je trebalo pridobiti svjetsku diplomatiju za priznanje ove zemlje. A kao jedan od
najjačih argumenata izvukao je povelju bana Kulina iz kulture sjećanja ove zemlje, kao
svjedočanstvo hiljadugodišnje povijesti i kontinuiteta Bosne i Hercegovine.
Zašto ovo spominjem? Neki dan pročitah vijest da je konačno formirana vlada
Zeničko-dobojskog kantona. Velim sam sebi pa neka je konačno, nakon pola godine borbe,
silnih trvenja i političkih igara ispod žita. A onda pomislih - dragi Bože, kakav li su stav
zauzeli prema kulturi, hoće li se išta popraviti status kulturnih radnika i institucija u kantonu
koji se ponosi kad mu zatreba da je srce Bosne, one drevne Kraljeve zemlje?
I ne bude mi mrsko otvorim tek pristigli mejl sa usvojenim prijedlogom budžeta ZDK-
a za 2019. I onako, na brzinu pregledam: Očekivano povećanje kod svih budžetskih korisnika-
sudstva, policije, obrazovanja, otprilike između 8 i 10 posto. Još ranije, prethodne godine,
sasvim opravdano prosvjeta je dobila dva puta povećanje plaće. I time dostigla jednu pristojnu
cifru, mada je i to daleko od zdravstva. Kod kulture koja je na transferu, a ne na grantu kao
ostali, povećanje sredstava za plaće iznosi ogromnih 1 posto!!!
Da prosto čovjek zanijemi. Prema Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine i Ustavu
Zeničko-dobojskog kantona utvrđivanje i provođenje kulturne politike je u nadležnosti ovog
kantona. Međutim, već decenijama ovaj je kanton maćeha kulturnim ustanovama. Plaće su na
samom dnu ljestvice budžetskih korisnika, a podrška projektima iz oblasti kulture više je nego
simbolična.
Zdravstveni sektor ima jak sindikat i zahvaljujući njemu zdravstveni radnici izborili su
se za pristojan život, dostojan čovjeka. Manje ili više prosvjeta također. Još prošle godine,
kada su obrazovanju podigli plaće po drugi put, a kultura bila izostavljena velim kolegi:
„Zašto se i mi ne dignemo na proteste“, a on mi na to duhovito odgovori: „Ako se mi svi
skupimo koliko nas ima, pitat će neko je li to čekate autobus?“
Neko je davno rekao da: identitet jednog naroda predstavlja njegov kontinuitet
pamćenja. Prekinuti taj kontinuitet značilo bi izgubiti dio vlastitog identiteta. O identitetu
naroda brinu obrazovne, naučne i kulturne institucije, a među njima i muzeji. Muzeji su čuvari
tradicije i memorije jednog naroda, čuvari kulture sjećanja, koji putem izložbi čuvaju vezu sa
bližom ili daljom prošlošću.
Vrijeme je da se glas kulturnih radnika čuje jednako glasno kao glas tehnokrata...
nekada je govorila Melina Mercouri, grčka ministrica kulture. Nažalost, u ovoj zemlji nema te
snage. Lider Sindikata Selvedin Šatorović, egoistično štiti samo interes prosvjetnih radnika
(valjda zbog grižnje savjesti što uživa u luksuzu funkcionerske plaće, i komforu limuzine sa
ličnim šoferom), a kulturni radnici dođu mu kao prirepak. Kada je ova ista vlast, sebi na
sramotu, mogla dozvoliti da Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine bude zatvoren nekoliko
godina, šta im zapravo znači Bosansko narodno pozorište u Zenici, nekoliko muzeja i
biblioteka.
Problem je to što je ista matrica ponašanja i obezvrjeđivanja kulture prisutna u cijeloj
Bosni i Hercegovini. U prošlom mandatu, u sarajevskom kantonu izabran je u novi upravni
odbor Muzeja Sarajeva besposlen čovjek, sumnjivog zdravstvenog stanja. Za predsjednika
Nadzornog odbora Kantonalnog zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa
imenovan je čovjek-šprdačina od kulturnjaka koji je svojevremeno dolazio u Tešanj snimati
satirične emisije, s namjerom izrugivanja provincije. Tako je sina vlasnika jedne kafane
zatekao sa podsmješljivim pitanjem: „A ko je to bio Sirano?“
I tako bi se moglo nabrajati bezbroj Indy pjevaljki u Sarajevu, ili hodžinica u Tešnju,
kojima vlast dokazuje da se zapravo plaši i mrzi kulturu.
Ovako, s vremena na vrijeme, čuje se glas kulturnih radnika, samo onda kada
priredimo neki kulturni događaj. I onda opet idemo u zapećak društvenih zbivanja. I čekamo
kada će nekom drugom političaru zatrebati Hagada ili povelja Kulina bana da ju izvuče iz
muzeja-čuvara kulture sjećanja ove nesretne zemlje. Vjerovati je da ničija nije do zore gorila.
Jasmin Mandžukić
radiotesanj.ba
