pilotkinja.jpeg

Previous Next

Mnoge žene ostavile su trag u historiji avijacije, gdje prvo mjesto zasigurno zauzima slavna Amelia Earhart, čiji nikad rasvijetljeni nestanak iznad Pacifika 2. jula 1937. i dan danas golica maštu i raspiruje različite teorije zavjera.

Njezina popularnost zasjenila je imena i likove mnogih drugih žena čiji je doprinos razvoju i historiji avijacije ostao nepravedno neprimijećen.

Porijeklo iz BiH

Takav je slučaj i sa Sabihom Gökçen, na čiji spomen će većina ljudi koji su putovali u Tursku prvo pomisliti na drugi istanbulski aerodrom. Međutim, priča koja stoji iza ovog imena zaista je jedinstvena i fascinantna te zaslužuje da joj se posveti odgovarajući prostor jer je njeno ime upisano zlatnim slovima u historiju borbene avijacije.

Sabiha Gökçen rođena je 1913. godine. Bila je kći Mustafe i Hajrije Hanim, koji su bili porijeklom iz Bosne i Hercegovine. U ranoj mladosti ostala je bez oba roditelja. Tokom jednog posjeta Mustafe Kemala Atatürka, oca turske nacije i kreatora sekularne države, Bursi 1925. godine, Sabiha je zatražila dozvolu od lokalnih vlasti kako bi razgovarala s njim, što joj je i dopušteno te je izrazila želju studirati u državnom internatu.

Nakon što je Atatürk doznao da je Sabiha ostala siroče te da živi teškim i siromašnim životom, odlučio ju je posvojiti i zatražiti od njenog brata dozvolu kako bi je odveo u predsjedničku rezidenciju Çankaya u Ankari, gdje bi Sabiha živjela s ostalim Atatürkovim posvojenim kćerima. U Ankari je završila osnovnu školu, nakon čega je upisala američku akademiju Uskudar u Istanbulu. Shodno turskim reformama, Atatürk je težio provesti i reformu Turske ratne avijacije.

Nakon uvođenja Zakona o prezimenima, Atatürk je Sabihi 19. decembra 1934. dodijelio porodično ime Gökçen, što u prijevodu s turskog jezika znači “povezivanje s nebom”. No, ona tada još nije bila pilot, da bi šest mjeseci nakon toga razvila strast za letenjem. Sabiha je zajedno s Atatürkom učestvovala na ceremoniji letačke škole “Turske ptice” 5. maja 1934. godine. On je tada otkrio da gaji velike simpatije prema letjelicama i jedrilicama pa je pitao da li želi postati padobranac, na što je ona pristala. Ipak, daleko je više zanimalo letenje, pa je dobila pilotsku dozvolu. Zajedno s osam pilota, među kojima je bila jedina djevojka, upućena je u Rusiju na kurs za pilota jedrilica i aviona.

Međutim, nedugo nakon odlaska primila je vijest da je jedna od posvojenih kćeri Mustafe Kemala Atatürka umrla, nakon čega se s narušenim moralom vratila u Tursku, izolujući se od društvenih događaja. Budući da turski zakon nije predviđao školovanje žena na Ratnom koledžu, od Atatürka je dobila ličnu uniformu te je upisana na jedanaestomjesečni program specijalnog obrazovanja u Vazduhoplovnoj školi u Eskişehiru 1936. godine. Nakon što je dobila diplomu, obučila je postati vojni pilot Prvog vazduhoplovnog puka u Eskişehiru. Tu je letjela na bombarderima i avionima lovcima te stekla veliko iskustvo prilikom vojnih vježbi u Egeju i Trakiji, piše “Večernji“.

Bogata karijera

Kada je 1937. godine u regiji Dersim izbila pobuna protiv vlasti, postala je službeno prva pilotkinja borbenog aviona i učestvovala u gušenju pobune protiv vlasti. Prema izvještaju Glavnog štaba turske vojske, bombardovala je grupu pobunjenika i tom prilikom likvidirala njih 50. Za takvu zaslugu dobila je “takdirnamu” (pismo zahvale). Usporedo s pismom dobila je i nagradu turske vazduhoplovne organizacije “Medalja za superirorne poduhvate u operaciji”.

Za nagradu 1938. godine poslana je na petodnevno putovanje po balkanskim zemljama u kojima je prezentovala turske vazduhoplovne snage. Iste godine imenovana je za glavnu instruktoricu u letačkoj školi Türkkuşu gdje je služila do 1954. kao instruktorica leta. Podučavala je četiri pilotkinje: Edibe Subaşı, Yıldız Uçman, Sahavet Karapas i Nezihe Viranyalı. Sabiha Gökçen letjela je oko svijeta 28 godina do 1964. Njenu knjigu, pod nazivom “Život na putu Atatürka”, objavila je 1981. turska Aeronautička asocijacija u spomen na Atatürkov 100. rođendan.

Tokom svoje karijere letjela je s 22 različita aviona i zabilježila više od 8.000 sati letenja, od kojih su 32 sata aktivnih borbenih misija. Umrla je 22. marta 2001. godine u Ankari u dobi od 88 godina. Priznata je kao prva borbena pilotkinja u Guinnessovoj knjizi rekorda. Ona je izabrana kao jedina pilotkinja za poster “20 najvećih pilota u historiji” koji su objavile Vazduhoplovne snage SAD-a 1996. godine.

Danas jedan od ukupno tri istanbulska aerodroma luke nosi ime po njoj.

radiotesanj.ba